Nikad se nisam koristio statusom jadnog imigranta

-

Josip Novaković hrvatskom je čitateljstvu trenutačno možda najpoznatiji naš iseljenički pisac. Osim zbog same književne kvalitete, važnih nagrada koje je dobio kao i finala svjetski poznate nagrade Man Booker International, razlog tomu dijelom leži u činjenici da Novaković iz SAD-a često dolazi u Hrvatsku, gostuje na festivalima i drugim književnim događanjima te da mu se knjige redovito prevode na hrvatski. Tijekom ovogodišnjega, lipanjskog boravka održao je predavanje na Sveučilištu Sjever i predstavio tri knjige koje su objavljene od njegova prethodnog, pretkoronskog boravka u Hrvatskoj. Posljednja od njih, zbirka priča Truplo puno meda (prev. Saša Drach) objavljena je u biblioteci Koloplet svjetske proze Matice hrvatske.

Snimio Grgur Žučko /  PIXSELL

Josipe, drago mi je da ste opet u Hrvatskoj i da imamo priliku razgovarati. Povoda je više nego dovoljno. Tri godine nije vas bilo unatoč više pokušaja dolaska?

Kad god sam imao vremena, buknula je pandemija. A usred ljeta nisam htio doći zbog vrućina.

Ipak vaše su knjige uspješno svladavale pandemiju, udaljenosti i jezičnu barijeru te dolazile hrvatskom čitateljstvu. Čak tri naslova u tri godine?

Dvije knjige su bile gotove prije korone, a treća, Ljudi, napisana je u doba pandemije, dobrim dijelom u jednoj pivnici. Koncept i ugovor ostvareni su još prije pandemije, ali je pandemija svakako pomogla da se prisjetim ljudi koje ne mogu posjetiti zbog nemogućnosti putovanja, i još gore. Mnogi ljudi o kojima pišem su mrtvi.

Ljudi su zapravo knjiga portreta, osoba koje su vas se posebno dojmile?

Da. Osoba koje imaju priču. Priča često ovisi o zanimljivim ljudima. U biti sam stava da svaki čovjek ima bar nekoliko zanimljivih priča, što ne znači da mora biti fascinantna i karizmatična osoba. Npr. jedan stariji znanac moje obitelji pokušao je pobjeći u Austriju prije nego što su se granice Jugoslavije otvorile. Sakrio se u vlaku ispod krova nad WC-om i čekao dosta dugo da vlak krene. Nije htio izaći prerano. Kad je konačno izašao iz svog skrovišta, vidio je da je u Zagrebu. Vlak je vozio do Beča i natrag. Bio je smjesta uhićen i proveo nekoliko godina na prisilnom radu u kamenolomu. Sam po sebi čovjek nije bio zanimljiv jer je loše govorio, frfljao, i bio povučen, ali imao je fascinantne priče.

Neke ljude koje sam znao i koji su dojmljivi nisam ubacio u knjigu, kao što su na primjer moj prijatelj Božo Kovačević ili Rajko Grlić. Namjera mi je bila da predstavim 52 osobe, jednu na tjedan, u Jutarnjem listu, a stali smo na četrdeset. Zanimljivih ljudi znam svakako i za sto priča, ali nakon nekog vremena ta ograničena forma od 1750 znakova za jednu osobu, za jedan karakter, frustrirala me jer mnogi ljudi zaslužili su duge priče pa čak i romane. A može biti da sam se počeo i ponavljati s onim što sam zapažao o ljudima.

Druga knjiga, Truplo od meda, koju ste predstavili u knjižari Matice hrvatske, fikcijska je proza, tj. zbirka priča, na engleskom objavljena 2019. Mnogo je vaših knjiga prevedeno na hrvatski, nerijetko ubrzo nakon izvornog izdanja?

Zapravo, dobrim dijelom to je neposredno prevedena knjiga, ali jednu priču koja je već bila objavljena u Hrvatskoj smo izbacili te ubacili dvije koje još nikad nisu objavljene ni u Americi ni tu. Ta zbirka priča ima raznih tema pa kad me se pita o čemu je knjiga, mogu odgovoriti da ne znam. Svaka je svijet za sebe. Nekoliko njih se nadovezuju. Npr. priča o mački te potom o mačku i psu te o jastrebu. Jastreb se pojavljuje i u drugim pričama.

Koliko su vam važni hrvatski prijevodi? Odnosno, doživljavate li ih kao i druge prijevode ili su oni ipak posebni?

Zanimljivo mi je vidjeti kako bi moj hrvatski zvučao da sam ostao u domovini. Neke su priče zasnovane ovdje, dijalozi u biti prijevod s hrvatskog na engleski, te potom sada sa engleskog na hrvatski. To je neka vrsta lingvističkog ping-ponga.

To nas dovodi do vaše pozicije iseljeničkog, na neki način raspolovljenog pisca.  Sredinom sedamdesetih kao mlad čovjek otišli ste u SAD. Jeste li se ikad smatrali emigrantskim piscem, u političkom smislu riječi? Postoje autori koji se tim statusom koriste za bolju poziciju u državi u koju emigriraju, pogotovo ako je riječ o književnostima malih jezika?

Da, uvijek sam se smatrao emigrantom, ali za mene emigracija nije bila političke prirode. Nisam bio azilant u egzilu. Znam da se za vrijeme titoizma gledalo na emigrante kao na vanjske državne neprijatelje, sabotere, retrogradne desničare... Taj stav sam vidio neko vrijeme i među progresivnim domaćim piscima, da se ništa dobro ni kvalitetno ne može očekivati od nas koji smo otišli, dok su se isti ti istodobno divili Nabokovu, Kunderi i mnogim drugim emigrantima koju su pisali na maćehinskim jezicima. Nikad se nisam koristio statusom jadnog imigranta da dobijem priznanja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021. Opširnije o knjizi na poveznici.

U jednom razgovoru rekli ste da priče koje se tiču Hrvatske u prijevodu nerijetko kratite jer su detalji koje je potrebno objasniti američkom čitatelju, hrvatskom jasni. Je li isti slučaj i s pričama koje se tiču SAD-a? Dobiju li u prijevodu dodatna pojašnjenja ili su ona za hrvatske i američke čitatelje?

Da, prijevodi se često moraju redigirati da se prilagode, da se nešto što je jasno u nekoj sredini ne objašnjava, a ono što nije, ako čak i nije u tekstu, da se katkad pojasni. Tu npr. ne moramo objašnjavati što je Goli otok, a u Americi jasno da dodam po koju rečenicu da predstavim naš predivni Arhipelag Gulag. Te rečenice moraju ići van u hrvatskom prijevodu jer tu svako zna o čem je riječ, premda nisam siguran da nove generacije, recimo sadašnji tinejdžeri u Hrvatskoj znaju o čem se radi ili da žele znati. To je sad ipak već povijest. Toliko sam ostario da su moje teme, koje su nekad bile sadašnjost, sad zahrđala povijest.

Novakovich ili Novaković, ali uvijek Josip, nikad Joseph, pogledao sam više-manje sve naslovnice knjiga. Predstavljaju vas kao američko-hrvatskog i/ili iseljeničkog pisca. Bavite se hrvatskim, kao i američkim temama, i drugim državama naravno, ali po stilu i spisateljskom habitusu rekao bih da ste američki pisac. Oblikovalo vas je američko obrazovanje i viđenje književnosti, kao i američka literatura?

Dobrim je dijelom tako, na mene je utjecao američki minimalizam. Čitao sam ne samo američke nego i ruske, francuske i njemačke pisce, a rijetko kad hrvatske i srpske. Znam da su na mene utjecali Mark Twain, Kurt Vonnegut, Beckett, Orwell, Gogolj. Ili sam barem htio da na mene utječu.

Lipanjska promocija u Matici hrvatskoj – Luka Šeput, Josip Novaković i Saša Drach / Snimio MIRKO CVJETKO

U posljednje tri godine prevedene su vam tri knjige. Jedna od njih je i Tri smrti i devet života, koju sam imao zadovoljstvo urediti. Kako biste opisali tu knjigu?

U početku sam te tri prve priče koncipirao kao kraći roman u tri žanra: povijesna fikcija, autofikcija (ili fikcija zasnovana na autobiografskom i biografskom iskustvu) te narativni esej iliti memoarska proza. Ujedinjuje ih priča jedne obitelji, u kojoj umiru prvo kći u dobi od pet-šest godina pa otac i majka. Bazirao sam ih na povijesti moje obitelji jer mi je sestra umrla prije nego što sam se rodio od posljedica predoziranja eksperimentalnim cjepivom protiv malih boginja. Osamdeset i jedno dijete u Jugoslaviji umrlo je od tog eksperimenta američkih farmaceuta. Kako nisam upoznao sestru, a nitko u obitelji nije volio pričati o tome što i kako se to dogodilo, morao sam posve izmisliti priču i njezine detalje. Tuga nakon sestrine smrti valjda je utjecala na obitelj da postane strašno religiozna, kao baptisti.

Otac mi je umro kad su mi bile 53 godine i o tome sam napisao priču s izmijenjenim detaljima Daruvara i naše obitelji – cilj mi je bio napisati fiktivnu naraciju o toj smrti jer mi se tada činilo odveć traumatično da je razmatram kao čisto sjećanje. Htio sam se na neki način distancirati od te blizine smrti, a istovremeno ući u nju psihološki, filozofski, religiozno i dramski. Uzor mi je bila Tolstojeva Smrt Ivana Iljiča. Kad sam pročitao tu priču, shvatio sam da je i sama smrt ne samo dovoljna tema za priču nego i na neki način najvažnija. A potom, kad mi je bilo šezdeset, umrla mi je majka i o tom sam napisao memoarsku prozu, s namjerom da prepričam razne scene iz života majke i nas oko nje. Na kraju sam dodao priču o mačku koji je živio intenzivno i kratko u preriji Nebraske. Ta je priča ne samo realistična biografija mačka nego i basna, koja metaforički prikazuje slobodu života kakvu mi kao ljudi sebi ne možemo priuštiti.

Promovirali ste tri knjige u tri dana?

Valja održavati knjige u životu i dobiti nekolicinu čitatelja. Knjiga i priča žive samo kad se čitaju i slušaju. Prekratko ostajem u Hrvatskoj da bih stvarno gurao te knjige čitateljima pod nos. Pisanje je komunikacija, u svakoj priči želio sam mnogo toga reći i drago mi je ako te priče netko čita, a volim i kad mi se čitatelj javi ako ima reakcija, a onda i mogućeg dijaloga.

Često dolazite, u kontaktu ste s brojnim ljudima u Hrvatskoj, knjige vam se prevode i prisutni ste u korpusu hrvatske književnosti te redovito spominjani kad se govori o iseljeničkoj književnosti. Što vam se čini, kakvo je mišljenje ovdje o iseljeničkoj književnosti? Postoje li neka istaknuta imena koja su kod nas nepoznata?

Vi bolje znate što ljudi u Hrvatskoj misle. Imaju dovoljno domaćih problema da većinu iseljenička književnost ne zanima, to je moj dojam. Nekad su iseljenici bili automatski smatrani, bar službeno, kao uglavnom politički i disidentski fenomen. Sada je Hrvatska postala iseljenička kultura pa je to jednostavno korelativni etnografski fenomen da i pisci odlaze, a ne samo, recimo, liječnici. I to ne samo u goleme zemlje kao što je SAD, da pišu na engleskom, nego i Nizozemsku, Švedsku. Osim toga iseljeništvo nije više stalna bolest –mnogi ljudi odu i vrate se. Evo Slavenka Drakulić npr. Ima mnogo pisaca naših korijena i teško bi ih se računalo kao iseljenike, ali kao dijaspora da. Courtney Angela Brkic npr. piše mnogo o Hrvatskoj i polučila je odlične kritike. Onda Stefaniak. Nisam neki ozbiljni kulturološki analitičar jer imam dovoljno posla čitajući svoje studente pa ne očekujte definitivne analitičke odgovore na ovakva pitanja. Mislim da ima mnogo naših mladih o kojima ćemo čuti. Npr. Bergita Bugarija iz Zagreba, koja živi u Pittsburghu i piše na engleskom, objavljuje po časopisima odlične priče i samo je pitanje vremena kad ćemo ugledati njezine knjige i tamo i tu.

A kako iz sigurne udaljenosti od svakodnevnih ovdašnjih problema i podjela vidite hrvatsku književnost?

Ne pratim to ja toliko koliko bih trebao jer jedva uspijevam pratiti trendove u svjetskoj književnosti uopće. Proces zastupljivanja svih kultura, rasa, manjina u punom je zamahu u anglosaksonskim zemljama, tako da radije pratim što se događa u Africi, Kini, Indiji.

No nisam znao da kod vas postoje podjele? Po kritikama svi laskaju svima. Otišao vam je Igor Mandić koji je tu bio iznimka i govorio loše gotovo o svima, uključujući i mene, za nekakav balans. Dobro, prije je podjela bilo, nacionalisti protiv kozmopolita, desni protiv lijevih i desnih, srednji protiv svih itd. Neko vrijeme je Aralica bio kult i popularan, a onda su ga napali čoporativno i nastale su grupacije „politički korektnih“, a svaka za sebe bila je korektna i sklona masovnom linčovanju onih „drugih“. Sad mi se čini malo drukčije, nema borbe za oslobođenje ni od jednog ni od drugog. Valjda smo se oslobodili od svih silnih oslobađanja i u miru čekamo nove ratove.

-----

Knjigu Tri smrti i devet života bazirao sam na povijesti moje obitelji jer mi je sestra umrla prije nego što sam se rodio od posljedica predoziranja eksperimentalnim cjepivom protiv malih boginja. Osamdeset i jedno dijete u Jugoslaviji umrlo je od tog eksperimenta američkih farmaceuta

-----

Smeta li vam to, je li vam dojadilo, činjenica da ste zauvijek obilježeni činjenicom da imate dva jezika i dvije domovine i da niste „samo“ pisac, nego iseljenički pisac?

Jest, može biti dosadno odgovarati na takva pitanja Jovo-nanovo, što bi se reklo. Mane i prednosti dvojezičnosti i bikulturalizma očite su. Lijepo je imati stereoviziju i stare domovine i nove, a mana je biti uvijek autsajder. Nikad se ne osjećam kao dio kulture u kojoj djelujem. Premda bi to trebalo biti lakše, primjerice, u Kanadi nego drugdje jer je više od dvadeset posto Kanađana rođeno negdje drugdje – dakle, istovremeno su imigranti, doseljenici, i pravi Kanađani. Ako čovjek imigrira u Austriju, mislim da treba nekoliko generacija da se ne osjeća strancem. Vlastitim se identitetom ne zamaram. Na drugima je ako im je stalo do toga da me identificiraju. Ja sam taj koji jesam, a i ne znam tko sam. Rekao je Sokrat, spoznaj sama sebe. Nije lako znati sebe u egzistencijalnom, duhovnom i psihološkom smislu, a kamoli da se još brinem jesam li dovoljno poistovjećen s kulturom u kojoj živim. Osim toga, sada s Googleom i ostalom tehnologijom živimo u globalnoj kulturi, ili se bar tako čini dok ne pukne neki rat, gdje se opet nacije potenciraju.

Nema previše pisaca koji se u zrelim godinama „prebace“ na drugi jezik, ostvare visoku književnu razinu i postanu važan dio te književnosti. Na pamet mi naravno pada Joseph Conrad, a od naših suvremenika tu je Aleksandar Hemon. Na kraju ste toliko ušli u jezik da ste ostvarili sveučilišnu karijeru kao profesor kreativnog pisanja…

To je default-karijera. Da sam bolje prodavao knjige, ne bih postao profesor. Kako Woody Allen kaže: „Koji može taj čini, koji ne može taj podučava, a tko ne može podučavati postaje učitelj fiskulture.“ Ja ne predajem gramatiku ni lingvistiku već priče, prepričavanje, dakle suhi dim.

Da ste u tome uspjeli, svjedoče i nagrade. Koliko vam one znače i što su vam donijele?

Dobivao sam ih ranije, prije nego što sam ostario. Značile su dosta u tom smislu da eto dobijem poslove predavača i plasiram nove radove i dobijem neki novac da ga razrajtam na putovanja i nadobudnu djecu i njihove poduke.

Predavali ste na više sveučilišta u SAD-u i Kanadi, ali i u drugim državama. Postoje li i koje su razlike u tome kako studenti u različitim dijelovima svijeta doživljavaju književnost?

Sve manje i manje. Individualnih varijacija je dovoljno da ne mogu glatko generalizirati. U Rusiji i Izraelu književnost je high art, a u SAD-u naprosto zanat i mogućnost da se ljudi dokopaju onog što stvarno hoće, a to je film. U akademskim krugovima postoji podjela na literature and mass culture. Alice Munro, Don de Lillo itd. s jedne strane, a s druge Anne Rice, žanrovska književnost za aerodrome. No bolje da ne nastavim jer tu se može dugo govoriti o standardima, marketingu, snobizmu, ili kratko samo nešto reći i da se razumije da je to jedan aspekt, pogled.

Napisali ste i udžbenik za kreativno pisanje koji se koristi na američkim sveučilištima?

Jesam. Kada sam predavao u Cincinnatiju, ponudio mi je izdavač, Story Press (sada dio Penguina), da saberem svoje lekcije, savjete, vježbe, primjere u udžbenik po kojem bi čovjek mogao kod kuće uvježbavati umijeće stvaranja priča. To mi je dobro došlo da proučim iz primjera razne aspekte naracije.

Kod nas se nerijetko može čuti negativan stav o podučavanju pisanja, da se time dobiva manufakturna književnost. Ima li u tome istine?

Kako za koga. Nekomu koristi, nekom ne. Moguć je negativan stav i o teretanama, a ipak oni koji tamo idu dobivaju bolje mišiće od onih koji ne idu, u prosjeku. Da, to je prilično artificijelno da se uči nešto što bi trebalo biti prirodno, ali kad nije prirodno, bolje je to nego ne pisati uopće. Ili možda nije. Zapravo, u Rusiji je Amfora već napisala ugovor da objavi tu knjigu, a onda se izdavač, Vadim, odjednom predomislio i objasnio: vidite, već sam zatrpan raznim rukopisima i molbama da objavim romane i slične gluposti, a ako bismo objavili vašu knjigu, ona bi vjerojatno osokolila još mnogo njih pa bih bio pretrpan. Zašto da si otežam život? Kako stvari stoje, ima dovoljno pisaca!

S druge strane, za druge umjetnosti postoji zasebno, formalno obrazovanje, za glazbu čak od osnovne škole. Po čemu je književnost drukčija?

Po tom što mi stalno blebećemo i slušamo blebetanja pa je pričanje prilično prirodna vještina koja dolazi iz života. Tako nije sa slikarstvom. Tko od nas stalno crta i farba? Ali to sve ne znači da se ne može formalizirati i formulirati kako bi npr. sonata trebala ispasti, ili kako se piše murder mystery – da se dovoljno otkriva i sakriva ono što se dogodilo i da, npr. radnja dijelom počinje nakon što je sve završeno, tijelo je pronađeno, jedan roman, tog mrtvaca, gotov je, a sad ga treba pročitati unatraške, kao što se hebrejski čita zdesna nalijevo, od zadnje stranice do prve.

Za kraj, kad vas opet možemo očekivati?

Nadam se sljedećeg maja. Maj u zavičaj. Ili svi zajedno u svibnju.